Kupalište pod vodom

Subota je 16 ožujak,prije dva dana je pao snijeg i naglo se počeo topiti,tako da je vodostaj Kupe jako porastao i preplavio gradsko kupalište.To je priča iz kafića,koju jutros čuh,pa odlučih vidjeti svojim očima jel to istina i usput snimiti.

Prvi prizor na koji sam naišao je pomalo čudan,naime ispod mosta Petrinjčice u Kaniži ugledao sam čamac,a u njemu tri čovjeka od kojih jedan svira bas gitaru.Svi oni slučajni prolaznici mogu posvjedočiti trenutku kada je Ivo Sanković snimao svoj novi spot,i kada ga budu vidjeli negdje,reći će"Hej pa ja sam to vidio uživo",a ne sumnjam da će Ivo doći na nivo koji zaslužuje jerbo se čovjek zainatio ušao u studio i snima svoje nove pjesme,i kaže da je Petrinjski blog poveći krivac za to hehe.

Ovo je kostur bine koja je dobrano potopljena i reklo bi se da trenutno nije u funkciji heh.

A ovo je moje omiljeno prijevozno sredstvo na slonjeno na rampu iznad ceste koja danas ne vodi nikuda.
Do kupališta se može doći samo nasipom.

Iz vode vire vrhovi držača za bicikle.

Terasa kupališta je pod vodom.

Palo mi na pamet kako bi bilo dobro da je ovako po ljeti,da odmah sa stepenica se uđe u vodu,sjedne za stol ili otpliva do šanka.

I baš kad sam razmišljao kako bi došao do šanka,pojavio se čuvar kupališta Beli i strpao me u čamac na jednu malu vožnju kroz kupalište.

Veliko sidro pod vodom.

Toranj spasilačke službe viri iz vode,a iza je ušće Petrinjčice u Kupu.

Pogleda sa gornje terase i osjećaj slobode nekoga otoka gdje vam niko ne može doći.

I dječje igralište spava u dubinama.

Svi kažu da zgrada kupališta izgleda kao bijela lađa,a iz ove perspektive i u ovim uvjetima je i zaplovila.

Lijep je osjećaj kada ostanete sami u tišini, sa svojim mislima-okruženi vodom i vjetrom koji najavljuje rano proljeće. Menovaj prizor asocira na onu-znate već čiju:
Jutro na obali-kao ti i ja
Napušteni brodovi,plivaju nijemo
Rastočene olupine
kao ti i ja.
yes.

Belfast Food

Neki dan u Klobuku na popodnevnoj kavi,naletjeh na Nedu ljubav školskih dana i kaže ona da je vidila ovaj blog i da joj se sviđa i da ima želju da postavim post o koncertu Belfast Fooda na Trgu jedne davne godine.
I tako sam morao kopati po diskovima i u jednoj mapi piše Belfast Food,trg,30 travanj 2004.
Ja nisam ljubitelj takvoga zvuka,ali kada se sjetim kakvih je sve bilo ovdje za one naše velike gradske blagdane,dobijem obavezno probavne smetnje i ovi su za njih teška alternativa.
Tko hoće da zna više o njima evo link na Wikipediju
http://hr.wikipedia.org/wiki/Belfast_Food

Svakako je lijepo vidjeti ponovno ono čega trenutno nema, a to je ova bina koja je sada na gradskom kupalištu. A i  lica ljudi koji su se ovdje dobro zabavljali te proljetne noći.

Ne mogu se sjetiti tko je i zašto u to doba godine organizirao ovaj koncert,al je činjenica da je tada bilo puno više ovakvih sadržaja nego danas i to tek sada  kada je totalna koncertna suša dolazi do izražaja.
Tražeći dobar kadar,pade mi na pamet da se popnem na krov robne kuće,srećom vrata su bila otključana,ali lift nije radio heh,a u mraku se osjećao miris nečega omamljivog kao sa amsterdamskih ulica.
Sve u svemu za vas koji se niste nikada popeli na krov Etrinjke evo kako je to izgledalo te noći.

Staro kino

Kraj je siječnja 2013 i nakon puno tmurnih, zimskih dana punih snijega i leda, pojavilo se sunce i počelo topiti gomile snijega,a ja stojim na Trgu sa fotoaparatom i promatram ulaz u oronulu zgradu preko puta u samom centru grada.Na nečemu što se nekad zvalo fasada stoje neki znakovi koji su nekad bili slova, a daans je zadnje slovo otpalo ali još uvijek piše da je to ulaz u jedno kultno mjesto.
Pa pođimo u staro kino.

Neki dan me je jedan frend pitao kako bi ušao u staro kino jer upravo snima novu pjesmu i htio bi da snimi neke scene video spota na bini, i to mi je u biti dalo povod za razmišljanje i ovaj post.
Svatko od nas tko je bio u tom kinu ima svoju priču o tome,i uopće me ne zanima suhoparna povijest i podaci koje bi dali naši sakupljači takvih stvari,jer povijest je u nama koji se toga sjećamo.
Pogledajmo što je od tih naših sjećanja ostalo i što postoji danas.

Mene kino asocira i priziva mi dane moga djetinjstva,nekih nedeljnih matineja sa crtanim filmovima i prije toga obilnim slatkim obrokom od kolača i pudinga u nekadašnjoj slastičarni tik do ulaza gdje je sada zlatarna. A sve je počinjalo ovdje,gdje su u ovim staklenim izlozima stajali plakati sa filmskog repertoara.

   Ovo je predvorje kina i bogami ponekad su znali redovi za kupnju karata znali počinjati i odavde.

                                      Ovo je ulaz u kino koje je zaključano i ne može se ući unutra.

                           A ovo su stepenice prema terasi,gdje se pilo,pušilo i radilo svašta hehe.

                                                             A ovo je izlaz iz kina.

Pogled kroz zamazano staklo na predvorje kina,ovdje su nekad bile stolice gdje se čekalo vrijeme da se uđe u salu,a u pozadini su bili ulazi u wc.

Pogled kroz staklo sa druge strane izravno na blagajnu i glavni ulaz u kino salu.
I to je sve što možete vidjeti ako imate sreće i naiđete u vrijeme kada ulaz u haustor nije zaključan, jer kako je biro za zapošljavanje preslio na novu adresu,stanari zaključavaju vrata i više se ne može stalno ući u dvorište kina. Ali imam ja i specijalne i raritetne slike iznutra hehe.
2005 godine kino je navodno prodano,ne znam kome ni tko ga je prodao ni što su željeli tu napraviti ali znam da sam tada išao prije same prodaje sa ljudima iz Hrvatskog doma unutra kada su oni došli po neku opremu.

Sa ovog kino projektora smo svi gledali filmove.

A onda su ga ovi momci razmontirali i zauvijek odnijeli.

Kroz salu kino operatera sam prošao na balkon i snimio ove kadrove. Danas mi je žao što nisam snimio više slika ali u tom trenutku nisam ni shvaćao da više nikad neću ući unutra.
I evo ga za sve vas koji živite ovdje i za sve vas koji ste tko zna gdje.

Stigao sam u vrijeme kada su neki ljudi već tog jutra skinuli cijeli desni red stolica i vjerojatno su isti dan skinuli i ove sa slike.

I to je sve,te 2005 sam bio u kinu zadnji put,zadnji film sam gledao prije rata a to definitvno više nisu bili crtani filmovi,nego nekog drugog sadržaja hehe,a poslije rata jedno vrijeme kino sala je služila i za vjenčanja.

Kao fino zrno sa ove fotografije tako su i moja sjećanja na sve večeri provedene u kinu smiješana u crno bijelu sliku i pomisao da vjerojatno više nikad neću poslije odgledanog filma recimo Nene i njenih 99 balona ili gomile drugih naslova otići recimo u Doru na piće gdje na liniji svira novi album U2, a grad je noću pun ljudi koji stoje ispred kafića i piju svoje piće,bez mobitela u džepu,i svi se bez problema nađu i odu na neki tulum (sjećam se jedne večeri sam bio na šest tuluma).
Zlatne osamdesete, tko je tad živio živio je a tko nije ni neće.
Kraj.