U Zrinsku goru hodočastim već duže vrijeme,u sva godišnja doba,tako da svaka slobodna nedelja je već unaprijed u mom rasporedu predviđena za neku novu rutu ove neiscrpne prirodne ljepote.
Ove nedelje smo odlučili poći putem koji još nismo prošli od Šušnjara preko Martinovića i Velikog Gradca do Dodoša.
Prva zanimljiva stvar na koju smo naišli je ovaj spomenik iz 1959 godine, postavljen na raskršću zemljanih puteva na izlazu iz sela Martinovići.
Veliki kip partizana sa puškom u ruci, ispod neba kojim plove oblaci, podsjeća na neko vrijeme koje više ne postoji, ali on i dalje stoji sam,zagledan u neke daljine i neke davne bitke....
Pored partizana je napuštena kuća koja je vjerojatno nekad bila birtija u kojoj je doslovce stalo vrijeme. Pala nam je na pamet pomisao kako bi bilo dobro ponovo otvoriti lokal u ovakvom stanju kakvom je, baš ništa ne dirati, dobro se na netu izreklamirati i uspjeh bi bio zagarantiran.Tko ne bi sjeo u ovo zdanje i popio piće, pored partizana koji s puškom vreba neprijatelja somewhere heh.
A onda smo krenuli dalje do Velikog Gradca prepunog zaraslih imanja i zapuštenih kuća a na jednom sporednom putiću puca otvoreni pogled na Šamaricu. Srušeno drvo,vjetar koji raspiruje vrućinu i eto dobre lokacije za jednu foto uspomenu.
Na putu prema Dodošima može se vidjeti jedna građevina što viri iz šume. To je toranj hrama svete Petke u Trkuljama, a ova velika krošnja lipe pored hrama je posebno zanimljiva pojava.
Velika stara lipa visoka oko 25 metara jako podsjeća na lipe iz petrinjskog parka i neko bi ju trebao staviti pod zaštitu jer nadaleko ne postoji nešto slično.
A onda smo zašli u šume Šamarice koje u ovo doba nakon obilnih kiša bujaju vodom iz mnogobrojnih potoka. Iz jednog ovakvog sam popio i vode i čekao da vidim hoće li mi biti išta, ali evo prošlo je već par dana a ja sam ok hehe.
A na svoje dolazi i poslovica o gljivama poslije kiše jer putem smo stvarno naišli na jako puno gljiva.
Primarni cilj našeg putovanja je bio dolazak do jezera u šumi kojeg su moji pratioci locirali i otkrili nedavno na lokaciji Jezerina a i google earth pokazuje malu mrlju u šumi. Na slici iznad je legendarno jezero Pecki koje je bilo dragulj Zrinske gore i koje je samo od sebe nestalo. Na slici je jezero iz 1942 godine.
Točno 70 godina kasnije mi smo zabilježili puno manje jezero kilometrima daleko od nekadašnjeg jezera Pecki.
Znate onaj osjećaj kada prvi put vidite nešto što ste željno očekivali?
Sat vremena probijanja uzbrdo i kroz šumu vidjet ćete bljeskanje vode.
Okruženo šumom stoji jezerce dužine pedesetak i širine dvadesetak metara.
Pored ovog jezera, nešto dalje postoji još jedno manje jezerce i tko zna kakva još prirodna čuda koja se kriju pod gustim krošnjama Šamarice.
I zadnji pogled sa brda prilikom odlaska, i još sat vremena hoda i gomila potrošenih kalorija i pivo s limunom na povratku u Zelenoj dolini.
Neprocjenjivo.
