Sjedio sam s prijateljem u kafiću,pijuckali smo kavu i gledali kroz staklo kako vani hladni,olujni vjetar zasipa ulicu debelim nanosima snijega.Automobili su jedva prolazili,vozači psovali i bjesnili,prolaznici se smrzavali,ralica naravno nije bilo dovoljno da sve očiste,konobarica u kafiću je mrzovoljno gledala masu ljudi koja ulazi u toplo sa blatnim i mokrim cipelama koje će ona morati poslije počistiti,sve u svemu vrlo stresna situacija.
Da stvar bude još gora sa televizije i sa radija dopirale su strašne vijesti o zamislite snijegu koji će nas sve potrpati i hladnoći koja hara po okolnim zemljama ,pa evo mediji nam kažu kako izgleda kada pada snijeg jer mi to kao ne znamo i nismo nikada vidjeli.
Što se mene tiče meni je to sve dobro zvučalo i podsjetilo me na neko drugo davno izgubljeno vrijeme....
Ovo je siđina škola i otkad znam za sebe ona je tu,u njoj sam se školovao,oko nje proveo djetinjstvo,i kao što ljudi kažu da je ova zima sa ovom količinom snijega vrlo rijetka i podsjeća na zime sa početka osamdesetih i meni se vraća sjećanje na bezbrižne godine i igru u bar pola metra snijega.
Pogled kroz moj prozor na dvorište i moj zatrpani autić koji je utonuo u zimski san, i na cestu koja je ista kao kad sam bio klinac,pa kad u subotu navečer padne snijeg a u nedelju me stara pošalje po kruh kod Beriše,a tada nije bilo puno auta,niti je itko prošao i ljepo se probijaš po cesti do koljena u snijegu.
I to baš nikoga nije smetalo.
A onda sam odlučio to ovjekovječiti,uzeo sam fotoaparat i izišao u snježno nevrijeme.U mom poslu kažu da nema lošeg vremena, ima samo loših fotografa.
Duga ekspozicija,bjelina snijega i svjetlosno onečišćenje stvorili su lijep ugođaj u parku.
Nisam mogao samo tako proći pokraj ovakvoga prizora hehe.
A onda sam se spustio do nasipa i snimio par fotografija prije nego što je hladan vjetar i temperatura debelo ispod nule u kombinaciji sa vlagom i snijegom počela utjecati na sofisticiranu elektroniku moga fotoaparata.
Nakon ove fotke moj canon je riknuo,ali ovakav prizor ne možete snimit baš svaki dan. Ovu fotku bi nazvao "tko je snimio,snimio je a ko nije ni neće" heh.
Sutradan sam dobio dojavu da se je Kupa zaledila kod kupališta,pa sam se probio preko neočišćenog nasipa do kupališta gdje je termometar pokazivao minus 17. Kažu da je ovo rijetkost i da je tako zadnji puta bilo prije tridesetak godina.
Ovo je pogled sa kupališta prema Vurotu gdje se vidi ušće Petrinjčice u Kupu i jedan mali bazenčić koji nije pod ledom i koji je postao igralište pataka.
A ovo je pogled sa kupskog mosta na kupalište i crkvu pod snijegom.
I tako je snijeg kao u bajci padao tri dana i tri noći i onda nakratko stao.Vrijeme se razvedrilo,pojavilo se i zubato sunce i puno prostora za klince za uživanje u zimi kao ovdje na Trgu.
Plavo nebo i snijeg okružuju socijalističke zgrade na Sajmištu. Prizor kao iz Rusije.
Zimski zalaz sunca iza crkve svetog Trojstva.
Puno ljudi misli da je nasip jedno od najljepših mjesta na svijetu. Možete vjerovati ili ne u to ali probajte ostati ravnodušni pred ovim prizorom. Ja sam jedan od "puno" ljudi.
I tako fotka po fotka i dođe se do kraja i do smisla cijele ove moje priče i nekog mog sjećanja na neke moje davne i ove snjegove,i osjećaj mog unutarnjeg sata kako je počeo lakše otkucavati ovih dana.
Stajao sam jedne noći na nasipu sam sa aparatom,nigdje nikoga,samo su se prozori u daljini plavili od tv ekrana i ugledah ove tragove,i osjećaj kao da mi Balašević stoji iza leđa i pjevuši:..
u svakom snegu
vidim iste tragove
,tragove malih stopa,
broj trideset i ko zna,
kako polako
odlaze..
E Đole,Đole......
