Ali znate li otkuda ona dolazi?
I znate li da ima sestru zvanu Mala Petrinjčica?
Ovo je priča o njoj.
Na Šamaricu smo došli u nedeljno popodne,ostavivši iza sebe selo Miočinoviće,i nakon par kilometara vožnje šumom ,glavna cesta se račva na dva dijela.Tu smo stali,parkirali auto i krenuli desnim dijelom dalje.
Početak je ožujka,zima je popustila,veliki snjegovi su se otopili,mada se još uvijek snijega može pronaći po sjenovitim mjestima i čini se kao da je vrijeme stalo.Gola šuma čeka da uskoro dođe proljeće i ponovno postane gusta i nepregledna.Temperatura je bila oko 10 stupnjeva,sunca je bilo dovoljno a i dan je bio sve duži i imali smo dovoljno svjetla da pređemo pješke oko 6 kilometara i da se vratimo istim putem nazad.
A uz samu cestu protječe Mala Petrinjčica i ispred sela Miočinovići utječe u Veliku Petrinjčicu.
Mala i Velika Petrinjčica su sestre rođene u srcu Šamarice,njihovi izvori izgledaju kao male lokvice vode koje izviru iz zemlje i čine mali kanalić vode,koji daljnim putem pune drugi kanalići vode i nakon nekog vremena stvaraju korito puno bistre i žive vode.
Mala i Velika Petrinjčica teku usporedno na razdaljini od par stotina metara,i Mala Petrinjčica nakon 7 kilometara utječe u svoju veliku sestru koja nakon daljnih 30 kilometara završi u Kupi.
A samim putem cestom uz Malu Petrinjčicu,uz smirujuće prizore prirode,šume i znatiželjnih očiju srna koje sa pristojne udaljenosti promatraju došljake, a nakon par kilometara hoda s lijeve strane naići ćete na par drvenih odmorišta. Tu ćete sigurno zastati.To je Batino vrelo.
Vjerojatno ste bili u Rastokama ili Plitvičkim jezerima,ali sada znate da i u neposrednoj blizini ima puno lijepih mjesta.Ovo je definitivno jedno od njih.
A ovo je samo vrelo,izvor vrlo ukusne,pitke vode.
A u neposrednoj blizini nalaze se mnoge novosagrađene čeke za lovce,sa hranilištima za životinje.
Zavirio sam u jednu i moram priznati da nisam nikad vidio ovakav komfor u nekoj čeki,nova stolarija,vrata,unutra uredska mekana fotelja i prozori sa staklima.
Neko očito zna uživati.
Krenuli smo dalje razdvojivši se na dvije grupe,forsirajući istovremeno cestu i brdo.Pošto ovdje mobitel ne radi imali smo vezu preko toki vokija koji se pokazao uspješan na ovakvom terenu.
Putem smo morali povremeno i savladavati Malu petrinjčicu jer na ovom mjestu je odlučila preći doslovce preko ceste s jedne strane na drugu.
I tako korak po korak kroz duboko blato na cesti,dođe se do predjela gdje zbilja ne možete očekivati da će te sresti ljude a Petrinjčica cijelo vrijeme teče i huči svojim mnogobrojnim slapićima.
A u dubokoj šumi smo naišli i na prizor kao da je pala atomska bomba,na ovom mjestu se siječe stara šuma i valjda će se posaditi nova.
I tako korak po korak po blatu došli smo do jednog okretišta u šumi,odmorili se i sačekali da se svi skupimo i vratimo nazad jer je već počeo padati mrak. Istom cestom smo se vratili nazad i kada se sve zbroji ispada kao da smo hodali razdaljinu od Petrinje do Siska.
A ona nas je cijelim putem pratila i nije ništa rekla.
Nije ni morala.
Zna da ćemo se opet vidjeti.
I na kraju ovaj prizor Batinog vrela mi ne izlazi iz glave i sve nešto razmišljam,kada zatopli skupit neku ekipicu pa............
