Kraj je siječnja 2013 i nakon puno tmurnih, zimskih dana punih snijega i leda, pojavilo se sunce i počelo topiti gomile snijega,a ja stojim na Trgu sa fotoaparatom i promatram ulaz u oronulu zgradu preko puta u samom centru grada.Na nečemu što se nekad zvalo fasada stoje neki znakovi koji su nekad bili slova, a daans je zadnje slovo otpalo ali još uvijek piše da je to ulaz u jedno kultno mjesto.
Pa pođimo u staro kino.
Neki dan me je jedan frend pitao kako bi ušao u staro kino jer upravo snima novu pjesmu i htio bi da snimi neke scene video spota na bini, i to mi je u biti dalo povod za razmišljanje i ovaj post.
Svatko od nas tko je bio u tom kinu ima svoju priču o tome,i uopće me ne zanima suhoparna povijest i podaci koje bi dali naši sakupljači takvih stvari,jer povijest je u nama koji se toga sjećamo.
Pogledajmo što je od tih naših sjećanja ostalo i što postoji danas.
Mene kino asocira i priziva mi dane moga djetinjstva,nekih nedeljnih matineja sa crtanim filmovima i prije toga obilnim slatkim obrokom od kolača i pudinga u nekadašnjoj slastičarni tik do ulaza gdje je sada zlatarna. A sve je počinjalo ovdje,gdje su u ovim staklenim izlozima stajali plakati sa filmskog repertoara.
Ovo je predvorje kina i bogami ponekad su znali redovi za kupnju karata znali počinjati i odavde.
Ovo je ulaz u kino koje je zaključano i ne može se ući unutra.
A ovo su stepenice prema terasi,gdje se pilo,pušilo i radilo svašta hehe.
A ovo je izlaz iz kina.
Pogled kroz zamazano staklo na predvorje kina,ovdje su nekad bile stolice gdje se čekalo vrijeme da se uđe u salu,a u pozadini su bili ulazi u wc.
Pogled kroz staklo sa druge strane izravno na blagajnu i glavni ulaz u kino salu.
I to je sve što možete vidjeti ako imate sreće i naiđete u vrijeme kada ulaz u haustor nije zaključan, jer kako je biro za zapošljavanje preslio na novu adresu,stanari zaključavaju vrata i više se ne može stalno ući u dvorište kina. Ali imam ja i specijalne i raritetne slike iznutra hehe.
2005 godine kino je navodno prodano,ne znam kome ni tko ga je prodao ni što su željeli tu napraviti ali znam da sam tada išao prije same prodaje sa ljudima iz Hrvatskog doma unutra kada su oni došli po neku opremu.
Sa ovog kino projektora smo svi gledali filmove.
A onda su ga ovi momci razmontirali i zauvijek odnijeli.
Kroz salu kino operatera sam prošao na balkon i snimio ove kadrove. Danas mi je žao što nisam snimio više slika ali u tom trenutku nisam ni shvaćao da više nikad neću ući unutra.
I evo ga za sve vas koji živite ovdje i za sve vas koji ste tko zna gdje.
Stigao sam u vrijeme kada su neki ljudi već tog jutra skinuli cijeli desni red stolica i vjerojatno su isti dan skinuli i ove sa slike.
I to je sve,te 2005 sam bio u kinu zadnji put,zadnji film sam gledao prije rata a to definitvno više nisu bili crtani filmovi,nego nekog drugog sadržaja hehe,a poslije rata jedno vrijeme kino sala je služila i za vjenčanja.
Kao fino zrno sa ove fotografije tako su i moja sjećanja na sve večeri provedene u kinu smiješana u crno bijelu sliku i pomisao da vjerojatno više nikad neću poslije odgledanog filma recimo Nene i njenih 99 balona ili gomile drugih naslova otići recimo u Doru na piće gdje na liniji svira novi album U2, a grad je noću pun ljudi koji stoje ispred kafića i piju svoje piće,bez mobitela u džepu,i svi se bez problema nađu i odu na neki tulum (sjećam se jedne večeri sam bio na šest tuluma).
Zlatne osamdesete, tko je tad živio živio je a tko nije ni neće.
Kraj.
